Dosta je bilo!

Pod hitno trebamo transparentnu i učinkovitu gradsku upravu Vodnjana po mjeri čovjeka!

Oko tih ideja i oko Edija Pastrovicchija okupila se kritična masa svih generacija, profila i životnih priča, pripadnika građanskih inicijativa, aktivista, entuzijasta, volontera i simpatizera.

Različiti, a opet složni u težnji za promjenama na bolje, jedinstveni u tome kako od Vodnjanštine stvoriti zdravije okruženje za život, mjesto kvalitetnog življenja i jednakih mogućnosti za sve građane.

Ta je složna snaga iznjedrila tim koji će biti glas građana u narednom mandatu, listu 13 nezavisnih kandidata koji promjenama mogu jamčiti boljitak.

Kad ako ne sad!

Edi Pastrovicchio (1979)., Vodnjan, diplomirani inženjer agronomije

„Prvi sam put u 20 godina doživio eksploziju pozitivne energije ljudi raznih generacija željnih promjena. I to je bio moj poticaj da se kandidiram za gradonačelnika, da zajedno stvorimo bolji grad po mjeri čovjeka, grad šansi za svakoga. Spreman sam preuzeti kormilo, omogućiti mladima život i rad u njihovom kraju, a našim starima dostojanstvo. Krenuo je posljednji vlak promjena, ne želim da mi sutra djeca kažu: Bili ste, mogli ste, zašto niste? Dok sam odrastao, otac je radio u inozemstvu da bi sestri i meni osigurao bezbrižnu mladost i školovanje. I danas su mnogi prinuđeni na odlazak iz Vodnjana, Peroja, Galižane i drugih naših mjesta. Teško je tako odrastati i ne pristajem da zbog propuštenih prilika gradske uprave na isti način rastu i naša djeca i unuci, niti da oni odlaze iz nužde - trbuhom za kruhom.

Odrastali smo zajedno na ulicama Vodnjana i nismo znali tko je Talijan, tko Hrvat, Bošnjak ili Rom, samo smo shvaćali da pričamo drugačije i učili tuđe riječi da se možemo sporazumijevati. Kako onda možemo danas prihvatiti podjele u našem društvu? Svi mi, bez obzira tko smo i otkuda, imamo slične želje i potrebe, svi živimo iste probleme. Njih je na Vodnjanštini puno, ali svi se daju riješiti - i to isključivo razgovorom, zajedničkim sagledavanjem i pronalaženjem rješenja, za što dosadašnja vlast nije bila sposobna. Gradska uprava mora biti transparentna, mora imati sluha za potrebe djece i mladih, radno sposobnog stanovništva i umirovljenika. Dok god gradska uprava nije partner građanima i gospodarstvenicima, boljitka zajednice neće biti.

Ljudi su najbitniji! U Vodnjanu svi se znaju, svatko zna što i tko radi. Znaju i da sam kao agronom nastojao u poljoprivredu unijeti ono najbolje od tradicionalne proizvodnje i novih tehnologija, znanja i trendova. I da mi je uvijek naglasak bio na edukaciji naših poljoprivrednika, a svaki je njihov uspjeh bio i moj vlastiti.

Vodnjan je na svjetskoj karti maslinarstva, ali trebamo znati da se sustavno malo radi za budućnost. Ne koriste se fondovi, nema istraživanja niti strategije. Sada je maslinarstvo na vrhuncu, ali bez ulaganja u budućnost i s maslinarstvom će nam se dogoditi zastoj i stagnacija, kao i sa svim ostalim. Ne smije se događati da naši ljudi, seljaci, koji su 50 godina obrađivali zemlju, tu zemlju gube na natječajima. Oni koji su je obrađivali zaslužuju je više od lovaca na poljoprivredne poticaje. Obezvrjeđivanjem seljaka i izostankom strategija dogodila se degradacija ratarstva i vinogradarstva, slijedi nam propast stočarstva, ostaje nam samo maslinarstvo. Moramo se pitati koliko će i ono potrajati?

Tako nisu radili naši stari, koji su čuvali masline i rimsku centurijaciju, stare dva miljara lit. U današnje su doba uglavnom zapušteni i neiskorišteni. Nekad su stari živjeli od prodaje maslinova ulja, vina i stoke, i nitko nikome nije bio konkurencija, živjeli su u slozi. Tako zamišljam Vodnjanštinu danas, ali bez promjena to neće biti moguće. Kad ako ne sad!“

Evelina Biasiol Brkljačić (1953.), Vodnjan, profesorica u mirovini

„Nakon 35 godina provedenih u školstvu, osjećam da mogu još puno dati zajednici i svi koji mogu moraju se uključiti u rad za njenu dobrobit. Žalosno je koliko je apatije među našim građanima, drže se po strani kad je u pitanju upravljanje javnim dobrom, jer ih do sada nitko nije slušao i znaju da nemaju nikakvog utjecaja na politiku. To je jako loše za zajednicu. Da bi to promijenili Grad mora postati transparentan; nije dovoljno samo objavljivati godišnji proračun, već svaki građanin u svakom trenutku mora imati mogućnost uvida u svaki ulaz/izlaz sredstava gradskog proračuna. To imaju mnogi gradovi i općine, zašto ne bi i Vodnjan?

Dosadašnja vlast puno spominje mlade, a potpuno su ih zapostavili. Sport, koji je ionako loše financijski i infrastrukturno pokriven, nije dovoljan da pokrije sve njihove potrebe. Kažu da mladi ionako razbiju sve što im se napravi. Ali lako im je osuditi vandalizam, a teško ga je razumjeti. U 35 godina profesorskog rada naučila sam da je vandalizam reakcija na isključenost mladih iz društva. Kad nemaju sadržaja, kad nemaju ispunjeno vrijeme, onda znaju da se gradska uprava ne želi baviti njima. Mladi cijene kad se nešto napravi po njihovoj mjeri, kad ih netko sasluša i uključi u odlučivanje.

U dosadašnjem radu, kao predstavnica stranke umirovljenika u gradskom vijeću i u skupštini Istarske županije zastupala sam interese starije populacije i na tome ću ustrajati i dalje, jer mnogi umirovljenici, invalidne osobe i nemoćni još uvijek ne znaju sva svoja prava. Dok čekamo starački dom, trebamo ojačati usluge za njegu starijih i nemoćnih, dnevnu skrb, dnevni boravak, ustrojiti službe koje će paziti na njih dok su im obitelji zaokupljene profesionalnim obavezama. Umirovljenicima u Vodnjanu nedostaju javni sadržaji, o Galižani i Peroju da i ne govorimo, u drugim mjestima nitko se o tome ne usudi ni misliti. Penzioneri s više od 40 godina staža i mizernim penzijama ponosna su populacija koja sama ne traži pomoć. Pomoć mora doći na njihov prag. Ima li gladnih u Vodnjanu? Reći su da onaj tko živi s 1.500 kuna mirovine, sigurno nije sit i sigurno mu zimi nije toplo. Grad je taj koji mora brinuti o tome želi li im sačuvati dostojanstvo, zdravlje i život.

Kao predstavnica talijanske manjine brinuti ću o očuvanju tradicije, kulture, jezika i identiteta Talijana, ali i svih nacionalnih manjina na Vodnjanštini te njegovati zdrave odnose multikulturalnost kakvima se dičimo. Čuvanje identiteta i kulture nije privilegij stranke na vlasti, Talijani su se za svoja prava izborili davno prije IDS-a. Ljudi, a ne stranka, garancija su opstanka talijanske i drugih manjina u našem zavičaju.

Daniele Manzin (1977.), Vodnjan, elektrotehničar

„Da ne vjerujem u ovu ekipu nezavisnih kandidata, ne bih se uključio u kampanju. Prije deset godina krenuli smo u stvaranje odbojkaškog kluba Vodnjan jer za žene nije bilo sporta u Vodnjanu i ponosan sam na uspjeh koji smo postigli. Puno je tu entuzijazma uloženo, mnogi su iz vlastitog džepa financirali klub, a bez prave podrške gradske uprave. Kao dugogodišnji tajnik Odbojkaškog kluba, kroz rad u gradskom Savezu sportova i županijskom Odbojkaškom savezu, dobro znam koliko je teško napraviti išta bez sportske infrastrukture, financija, bez strategije sporta i za mlade. I u poduzetništvu sam se susreo, ne samo s nedostatkom sluha gradske uprave, nego i s podmetanjem klipova, a tako zajednica ne može nikako prosperirati. U kratkom vijećničkom mandatu u Gradskom vijeću naišao sam samo na razočaranje: s jedne strane nalazi se poslušna mašina koja bez pitanja diže ruku, s druge su strane stizali prijedlozi koje su se odbijali od vladajućih. Zato smo i imali sramotni natječaj za kamp u Barbarigi od samo pet dana i skandalozne zamjene zemljišta. U kampanji sam jer vjerujem da to možemo promijeniti.“

Nikolina Draković (1976.), Peroj, privatna iznajmljivačica

„Ništa do sada nije napravljeno za turizam, to mogu posvjedočiti kao privatna iznajmljivačica. Bez ikakve potpore vladajućih, bez ikakvih aktivnosti koje bi poboljšale ponudu i uvjete. Na primjer, u Peroju se već deset godina radi na projektu o imenovanju ulica, no od toga još uvijek nema ništa, turisti i dalje lutaju mjestom u nemogućnosti da pronađu pravu kuću i broj. Potrebne su promijene. Dosta mi je da vladajući ne znaju prepoznati nijednu priliku, dobar prijedlog, da nas gledaju u oči, klimaju glavom i ne učine ništa. Ništa nisu napravili od onog što su obećali. Oni jednostavno nemaju sluha za građane. Građani bi bili zadovoljni i sitnicama, mi ne tražimo velike projekte, samo malo uvjeta za kvalitetniji i ispunjeniji društveni život, ono što imaju svi u našem okruženju. Peroj više nije selo, ali sadržaja nema, ni za odrasle, ni za mlade, a kamoli za penzionere. Na svaku aktivnost u koju se uključim, vježbe ili slično, odlazim u Pulu ili Fažanu. A kao i drugi, voljela bih da te sadržaje imam u svojem mjestu.“

Silvana Giachin (1960.), Vodnjan, viša medicinska sestra

„U Vodnjanu se osjeti tuga, nejednakost i nepravda. I to me dira. Puno sam starih ispratila i djece dopratila, ja sam zdravstveni radnik s 42 godine staža i s možda malo previše empatije. I zato sam dio ove kampanje. Gradom vlada apatija, mladi nemaju poticaja, ali kada ih vidim ovako složne, kao što su složni oko političkih promjena, sigurna sam da će se vidjeti i rezultati. Većina je ljudi zapostavljena, mnogi se ne mogu izboriti ni za svoja prava. Zato je došlo vrijeme da na scenu stupe pametni i mladi ljudi, da preuzmu priliku u svoje ruke, a ne da idu van za boljom budućnošću. Uporna sam fajterica kad se borim za druge, jer njihova je bol i moja bol. Vodim popularnu Facebook stranicu Neznalica sa stilom koju prati 88 tisuća ljudi iz cijelog svijeta. U njima iznosim mudre citate pametnih predaka koji su s puno ljubavi pokušali prenijeti poantu našeg života. Ta mudrost treba i nama da nešto pokrenemo.“

Sandra Franjul (1971.), Vodnjan, učiteljica

„Svi znamo da nam djeca ne odrastaju u poticajnoj sredini. Znam što govorim, rođena sam u Vodnjanu, 27 godina radim u školi, ranije u Puli, a sada u Galižani. S obzirom na to da sam tolike godine u školstvu, a djelujem i u gradskom odboru za socijalu, poznati su mi problemi djece i mladih na Vodnjanštini. Osnovno je to što mladi nemaju sadržaja, nemaju prostora za aktivnosti, njihova su odredišta, na žalost, kafići. Iz iskustva znamo da, ako su naša djeca htjela vidjeti kako izgleda zabavni život, diskoteke, klubovi i koncerti, morali su odlaziti u Pulu i drugdje. To je značilo i da smo ih mi, roditelji, odvozili kasno noću, dovozili rano ujutro. Samo zato što sadržaja za njih u Vodnjanu nije bilo, nema ih ni sada. Predsjednica sam KUD-a Grada Vodnjan, aktivna plesačica i pjevačica, a politički sam uključena u SDP već 20 godina i drago mi je da je stranka odlučila podržati ovu nezavisnu listu.“

Sanela Veljković (1990.), Galižana, sveučilišna prvostupnica kulture i turizma

„Rođena sam u Galižani, volim ovo mjesto, igrala sam se na ovim ulicama i livadama. Ali sada kada imam djecu, a promet je sve intenzivniji, shvatila sam da Galižanu treba učiniti sigurnijom za našu djecu i kvalitetnijom za život. Zato sam prošle godine pokrenula Facebook grupu za peticiju sigurnosti prometa u Galižani. Kako je grupa Galižanske ćakule/Ciacole Gallesanesi rasla, i druga su mjesta podigla svoj glas, priključivalo se sve više ljudi, razotkrivalo se sve više problema koji tište mještane, a koje nitko ne rješava. Mjesecima unazad detektirali smo najveće probleme u Galižani, logično je da ih krenemo i rješavati. Svoju kandidaturu s kolegama vidim upravo u tom smjeru, da utječemo na odluke i pronalazimo rješenja. Jer, ako sami ništa ne pokrenemo , teško da će 'oni' išta napraviti za nas i naša mjesta.“

Marino Leonardelli (1955.), Galižana, umirovljenik

„Svašta nam pričaju, nikad ništa ne naprave. Galižana je zapuštena, a što god su obećali, do sada nisu ispunili. Nemamo kiosk, nemamo doktora, nemamo poštu, ceste su pune rupe, ne razmišlja se o pomoći za naše starce. Prodavali su parcele u Galižani, ali u Galižani s tim novcem nisu izgradili ništa. I gore nam je nego je bilo prije 30 ili 40 godina. To treba mijenjati, treba konačno pokrenuti stvari na bolje. Oni nas ne slušaju, samo na sebe misle i rade po svom. To mi smeta! Bio sam prije 20 godina u politici i izašao iz nje, ali sada mi se opet nakupilo nezadovoljstvo i odlučio sam da nešto moramo učiniti. Za plakati je koliko smeća ima po našim šumama, prema Loborici, prema Valbandonu; na sve strane i na svakom kantunu su deponiji. O tome nitko od njih ne vodi računa. Lakše im je kontrolirati tko se zaustavio autom ispred apoteke i pisati kazne za parkiranje.“

Edin Bešić (1985.), Galižana, diplomirani inženjer brodogradnje

„Dugo vremena osjećam potrebu da se uključim u javni rad jer želim vratiti povjerenje ljudi u politiku, tog povjerenja već dugo nema. Skoro sva mjesta Vodnjanštine umjesto da se razvijaju i prosperiraju, kontinuirano propadaju. Puno mladih odlazi, pogotovo školovanih, ali ja vjerujem da se i ovdje mogu stvoriti prilike da ljudi ostanu i rade. I sam sam imao priliku otići odavde ali sam se odlučio ostati a sada želim biti dio promjene koja će pomoći i omogućiti i drugima da odluče ostati. Moj otac je bio prinuđen 20 godina raditi u Italiji i to djetinjstvo, bez oca u blizini za vrijeme odrastanja, je djetinjstvo koje ne želim drugoj djeci. Kao osoba rođena u Galižani, osjećam da smo svojoj djeci trebali i trebamo osigurati više nego što smo mi zatekli i što smo imali kao djeca. Kao kandidat za gradsko vijeće, zalagat ću se za sve ljude ali ću biti i osoba u kojoj će moji bošnjaci imati potporu, predstavnika i zastupnika u promjenama koje slijede. Naša Galižana i cijela Vodnjanština mora biti takva da nitko nema potrebe otići iz nje, ali zato se mi moramo angažirati i pobrinuti da svoj djeci osiguramo sve potrebno za normalan razvoj i život.“

Andrea Baressi (1979.), Vodnjan, ugostitelj

„Gledam našu Vodnjanštinu kako se već 20 godina ne mijenja. Svi mi stagniramo, a mladi iz dana u dan imaju sve manje perspektive i sve manje sadržaja kojim bi ispunili svoje vrijeme i iskoristili svoj entuzijazam. U ugostiteljstvu sam dugi niz godina, ali sam proteklih 20 godina, na žalost, prinuđen raditi u Italiji. Želja mi je vratiti se za stalno u naš kraj, svojoj prekrasnoj djeci i supruzi. I taj motiv bio mi je najjači poticaj za kandidaturu, jer želim da stvorimo budućnost za našu djecu, da ne moraju i oni napuštati svoja rodna mjesta. Želim i sutra svojoj djeci čistog obraza reći: Ja sam zaista probao nešto promijeniti!. Dugogodišnji sam član SDP-a, ali se zbog posla nisam do sada aktivnije uključivao u politiku. Kako se nagomilalo nezadovoljstvo građana dosadašnjom vlašću i kako se stvorila kritična masa željna promjena, u dogovoru sa strankom odlučio sam se aktivirati i s ovim dobrim i pozitivnim ljudima raditi na tome da od Vodnjanštine stvorimo bolju zajednicu.“

Romina Bilić (1977.), Betiga, diplomirana ekonomistica

„Nakon 20 godina provedenih u bankarstvu kao voditelj platnog prometa okrenula sam stranicu i odlučila sam se baviti turizmom. Još dok sam bila Vodnjansko dijete zamišljala sam da neke stvari mogu biti ljepše i bolje. Sada mi se pružila prilika da se pridružim skupini mladih i pozitivnih ljudi s kvalitetnim idejama i vizijama. Želim aktivno pridonijeti u razvoju našeg kraja koje je trenutno zapušteno i nedovoljno valorizirano. Cilj mi je mojim zalaganjem doprinjeti da naše priobalje postane jedna suvremena turistička destinacija.“

Nenad Štokovac (1969.), Peroj, monter centralnog grijanja i klimatizacije

„Već je 20 godina nerada i letargije prošlo, već 20 godina slušamo samo obećanja. Nemamo u Peroju sadržaje za mlade, nemamo jednog pristojnog parka za majke s djecom, nema infrastrukture u selu, ljudi plaćaju kanalizaciju koje nema. To su razlozi mog uključenja u ovu kampanju. Aktivan sam u mnogim organizacijama, dopredsjednik sam DVD-a Peroj, član predsjedništva Sportskog ribolovnog društva Portić i Društva perojskih crnogoraca PEROJ 1657, član Konopaškog kluba Peroj; i znam s kakvim se sve problemima susreću sportaši, mladi i ostali mještani. Kao predsjednik Nogometnog kluba Peroj već godinama odlazim u Vodnjan i tražim da se napravi igralište za naše dečke, a dobivam samo tapšanje po leđima. Oni kažu da su puno napravili za Peroj, da su, na primjer, izgradili šetnicu na obali. Ali nju nisu radili za mještane, nego za sve ostale i to novcem s raznih strana. S druge strane selo je i dalje zapušteno i prepušteno sebi. Na kraju krajeva, previše se afera.”

Denis Sgagliardi (1981.), Vodnjan, soboslikar ličilac

„Kao dugogodišnji aktivist, angažiran na području civilnog društva, gotovo sam digao ruke od svega. Ljudi oko mene su apatični, problema ima na sve strane, iz moje ulice otišle su mnoge obitelji u inozemstvo. Ovdje mnogi ne vide perspektivu i sramotno je da trbuhom za kruhom odlaze čak i ljudi sa 60 godina. I ja sam jedne večeri na spavanje otišao s mišlju da svoju veliku familiju zbrinem odlaskom vani. Ali kad sam se probudio rekao sam sebi: Nitko me neće potjerati odavde, tu ćemo stvoriti bolje uvjete za život. Ne pristajem na to da živimo u raju, a da ljudi iz njega bježe. Prije više mjeseci okupili smo se u inicijativi Moje Malo Misto, obilazili ljude i od njih doznali da su problemi Vodnjanštine i puno veći i brojniji nego što smo mislili. Srećom, sada se već stvorila kritična masa mlađih ljudi, punih pozitivne energije, sposobna da napravi nešto za naše ljude i naš kraj. Aktivizam u meni nije zamro – nakon godina volontiranja, projekata, akcija, vođenja gradskog i županijskog Savjeta mladih i rada u vodstvu Mreže mladih Hrvatske, kandidatura je samo logičan slijed da nešto pokrenemo. Neka svatko pokuša učiniti nešto za svoje mjesto i cijela će Hrvatska postati bolja zemlja za život.“